Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija: Lav Diaz – Djeca oluje (2014)

U petak 09. veljače s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj projekciji iz kratkog dvotjednog ciklusa filmova nezavisnog filipinskog redatelja Lava Diaza. Riječ je o filmu (Djeca oluje; 2014).  Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Lav Diaz – Mga anak ng unos

Tajfun Haiyan (Yolanda) koji je 2013. opustošio (između ostaloga i) filipinski teritorij odnio je 6340 života. Mjesecima nakon udesa, u periodu produkcijskih priprema i za vrijeme snimanja filma Mga anak ng unos (Storm Children: Book One – Djeca oluje: Knjiga prva; 2014) Lav Diaz je, u kontekstu svog šireg društvenog angažmana u kulturi, obilazio razorene pejzaže koji, u konačnom kompozicijskom obliku filma kao temeljnog doprinosa opomeni na kolektivnu tragediju, odaju dojam izmještanja knjige umjeničkih fotografija u alternativni medij; u sineatski produkt kojem je sam život u zadanoj situaciji nametnuo specifičnu dramaturgiju netipičnu za konvencionalni dokumentarni film. Film je raskadriran tememljem primarne potrebe za preglednošću situacije koja je karakteristična za prezenterske i donekle amaterske snimke, što je (mada na momente minimalistički prejerano) kao temeljna gradivna konstrukcija doprinjelo održivoj iluziji osobnog svjedočenja o stanju na izoliranijim naseljenim filipinskim područjima koje je nalik postapokaliptičnoj potrazi dezorijentiranih aktera za bilo kakvim smislom. Dva dječaka u središtu pozornosti likovno nametnute dramaturgije koji se pokazuju kao idealno rješenje scenografskog lutanja za filmskom pričom, vremenom postaju simboli reorganizacije ljudske zajednice nakon poraza u konfliktu s prirodom. U trenutku intenzivnijeg infantilnog osvješćivanja naoko jalovo tumaranje im se premeće u oportunu i primordijalnu akciju sakupljanja otpada, što je, ironično bi se moglo napomenutu, ionako svakodnevna rutina golemog broja filipinskih građana, te idealna filmska coda povratka na prethodno stanje. Daiz u svoj filmski amalgam povremeno unosi elemente apstraktnog minimalizma kako bi kontrapunktiranjem s kadrovima, primjerice, golemih nastradalih brodova u pravcu kojih se, energijom matafore bez realnog pokrića, otpravljaju nade stradalog stanovništva, dojmljivije nagalsio dimenzije katastrofe koja je uzrokovala beznađe i socijalnu apatiju. Djeca oluje su film kojem možda nedostaje dijaloga, a benigne pop pjesmice koje povremeno prodiru kroz šum vode i valova znaju iritirati kao kompezacija tekstualnog podkonteksta (u pitanju je, ipak, filmski eksperiment), ali je vizualno istovremeno toliko atraktivan da bi mu svaka naknadna dorada materijala ionako uskratila na jedinstvenoj primarnoj metanarativnoj humanoj produkcijskoj nakani koju iz prvog plana, u korist proizvodnje angažirane filmske umjetnosti, izmiče na momente surovo realna režija s tek naznatnim odstupanjima po pitanju kutova snimanja u odnosu na predominantni fiksni orijentir kamere.

Tranje: 143 minute

Država: Filipini

Jezik: filipinski – tagalog (engleski titlovi)

Tehnika: crno-bijelo

 

Lav Diaz

Lavrente Indico Diaz (1958), nezavisni filipinski sineast s pomalo nezahvalnim statusom principijelnog umjetnika beskompromisno oslonjenog na tradicionalnu koncepciju poimanja filmske naracije karakterističnu za „slow motion“ model usvajanja dramaturškog komplota kako ga, temeljem konzervativne tradicionalne kulturne matrice, nameće i prosječan (ne nužno zaostao) Filipinac – zbog čega mu se filmovi počesto premeću u višesatne sage – unatoč tako konfliktnoj kulturnoj premisi u kontekstu koje koje se i plasirao kao najistaknutiji nacionalni redatelj srednje generacije, ipak uvijek iznova animira i međunarodnu (mahom festivalsku) publiku zahvaljujući neospornom talentu koji startno naizgled praznu prostornu dimenziju kadra, vješto manipulirajući fenomenom crno – bijele filmske fotografije, premeće u jedinstvene atrakcije na temelju kojih nije teško konstruirati estetski ekvilibriji čak i kada su dijametralno sukobljene frakcije filmofila u pitanju. Povodom promotivnih prikazivanja Diazovog filma Ang Babaeng Humayo (Žena koja je otišla; 2016) koji je, osim venecijanskog Zlanog lava, zavrijedio još dvadesetak formalnih festivalskih nominacija, značajan prostor karizmatičnom autoru ustupili su i hrvatski mediji, a trend je, povodom još jednog Diazovog uspjeha iz iste te godine (film Hele sa hiwagang hapis tj. Dan pred kraj osvojio je nagradu Alfred Bauer na filmskom festivalu u Berlinu) začeo riječki Novi List u formi razgovora s redateljem koji je koncipirala novinarka Zvezdana Pilepić. U navedenom interviewu koji možete pronaći na webu (http://arhiva.novilist.hr/Scena/Film/Lav-Diaz-Radim-filmove-s-jednim-ciljem-da-napravim-umjetnicko-djelo) Diaz obrazlaže svoj stvaralački kredo o filmu kao umjetnosti po nuždi, raspravlja o kompoziciji i formi kadra, te demontira određena scenaristička rješenja temeljem kojih mu se produkcijski nameću relativno iscrpljujući projekti u finalnom trajanju i do deset sati. Lav Diaz rođen je u mjestu Datu Paglas u filipinskoj pokrajini Cotabato. Filmom se bavi od početka devedesetih godina prošlog stoljeća nakon epifanijskog obrata uzrokovanog efektom koji je na njega ostavilo studijsko razmatranje klasika Maynila sa mga kuko ng liwanag (Manila u raljama svjetlosti; 1975) u režiji slavnog Lina Brocka (1939–1991). Do tada je bio posvećen studiju ekonomije i prava. Lirski likovni elementi utemeljeni na primarnoj fascinaciji prethodno navedenim prauzorom njegovog kinematografskog opusa s vremenom su sustavno dograđivani socio – političkim podkontekstima, prvobitno onima selektivno povijesne provenijencije, a potom i kompleksnim fenomenološkim amalgamima univerzuma suvremenog filipinskog društva u raskoraku s tradicijskim zahtjevima koji sputavaju, ali istovremeno i estetski reprogramiraju ponekad mučnu filipinsku društveno – političku svakodnevicu. Može se kazati kako su Diazovi filmovi, izuzmemo li dokumentaristički isječak opusa – žanrovski gledano – listom svojevrsne socijalne drame, ponekad izmještene u bliži ili dalji povijesni kontekst. Temeljem vlastititog tumačenja njegovi radovi unatoč maratonskoj minutaži održavaju koncentraciju kod publike zahvaljujući silnim intervencijama u odnosu na prvobitni skript, do kojih dolazi tijekom snimanja kako bi se tehnički održao koncept neprekinute montažne filmske iluzije. Karakteri i pripadajući im dijalozi tako prolaze kroz specifičan oblik „work in progres“ mutacija zbog čega Diazovu kinematografiju odlikuju i nesvakidašnje šarmantni aspekti amaterskog filmskog postupka koji komparativno zazivaju čitav niz atraktivnih školskih primjera iz domene klasične avangarde: od kultne francuske grupe Zanzibar do postjarmuschovskih američkih nezavisnih autora. Diaz ovakve komparacije tumači svojom autorskom improvizacijskom potrebom koju pozitivno disciplinira prethodno zadanim i iznimno jasnim temeljnim parametrima produkcije, zbog čega mu je prosječan kadar u principu prilično kompaktno zatvoren, ali istovremeno i senzacionalno dinamičan (slično se izražavao i kultni portugalski redatelj João César Monteiro). Kako bi ispunio maksimalistički vremenski zahtjev i zadovoljio ostale odrednice svog filmskog stila Diaz na pojedinim projektima u realizaciji provede i po nekoliko godina, primjerice – na filmu Ebolusyon ng Isang Pamilyang Pilipino (Evolucija jedne filipinske obitelji; 2004) radio je više od deset godina, i to uglavnom paralelno s drugim autorskim projektima. Dobitnik je 39 respektabilnih filmskih nagada, te stipendist i počasni doktorant niza relevantnih međunarodnih akademskih institucija, kao i jedan od suradnika pri kratkovjekoj filmskoj akademiji Bele Tarra u Sarajevu.

„We’re labeled ‘the slow cinema’ but it’s not slow cinema, it’s cinema. I don’t know why … every time we discourse on cinema we always focus on the length. (…) It’s cinema, it’s just like poetry, just like music, just like painting where it’s free, whether it’s a small canvas or it’s a big canvas, it’s the same..“

(Lav Diaz)

 

Darko Duilo