Kino klub Split

Pretraživač

Newsletter

Home

Linkovi

Korisnici

Log In

Projekcija – Rudolph Thome – Detektive (1969)

U petak 09. ožujka s početkom u 20.30 h u projekcijskoj dvorani Kino kluba Split možete prisustvovati drugoj projekciji iz trotjednog ciklusa filmova Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969). Radi se o filmu Detektive (Detektivi; 1969) u režiji doajena njemačkog nezavisnog filma Rudolpha Thomea. Detektivi su minimalistička filmska kriminalistička farsa čija cast lista integrira čitav niz kultnih figura nacionalne kinematografske scene s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Projekcije petkom u Kino klubu Split edukativnog su karaktera, organizirane za članove i sve koji žele prisustvovati. Ulaz je besplatan, svi su dobrodošli…

 

Rudolph Thome

Rudolph Thome (1939) odrastao je u ruralnoj njemačkoj zabiti središnje savezne pokrajine Hessen u mjestu Lahn (nedaleko od pitoresknog gradića Wallaua) koje se na geografskim mapama ističe uglavnom zahvaljujući činjenici što mu je u neposrednoj blizini iznimno prometno željezničko čvorište. Zahvaljujući djetinjstvu provedenom u ovom tvrdom protestantskom uporištu i gubitku majke u ranoj formativnoj dobi pohađao je rigidne vjerske škole pokazujući istovremeno (otac mu je bio knjižničar) živ interes za znanstvene discipline neovisne o kršćanskoj dogmi. Slijedom navedenoga 1960. upisuje studije germanistike, filozofije i povijesti na sveučilištu Rheinischen Friedrich-Wilhelms u Bonu, da bi nekoliko godina kasnije doktorat stekao na Univertitetu Ludwig-Maximilians u Münchenu gdje se, u jeku trendovskog kodiranja novih njemačkih filmskih škola, uspješno okušao kao filmski kritičar časopisa poput Süddeutsche Zeitung, Filmkritik i Berliner Tagesspiegel. Kratke eksperimentalne filmove počeo je snimati 1964., a već iduće godine (zahvaljujući producentskoj kući Alexandra-Film) stupio je u konakt s Klausom Lemkeom i Maxom Zihlmannom s kojima će u proljeće 1966. formirati Münchensku grupu čiju su osovinu tvorili još i Peter Nestler, Jean-Marie Straub i Daniele Huillet. Zahvaljujući svojim prvim dugometražnim igranim filmovima Detektive (1969) i Rote Sonne (Red Sun; 1970) u jednom je anualnom pregledu nove njemačke filmske produkcije koji je plasirao slavni francuski strukovni list Cahiers du cinéma proglašen najznačjnijim mladim njemačkim sineastom. Odlike Thomeovog filmskog stila s početka karijere prvenstveno su hibridna vizualna blendiranja temeljnog žanrovskog koncepta s društveno-ideološkim trendovskim praksama na temelju čega je „patetntirao“, primjerice, radikalni feministički horror ili western grotesku, zatim minimalizam strogog kadra koji je u konačnom dojmu kontrapunktirao s lepršavom nonšalacijom tada aktualne francuske novovalne filmske proizvodnje, te dramaturški efektna fiktivna ekspanzija filmske scenogafije prema konvencijskom modelu koji su primjenjivali i ostali autori iz korpusa Münchenske grupe. Kao i drugim istaknutim kreativcima svoje generacije i Thomeu je njemački nacionlani patos bio stran i odbojan jer je prizivao u sjećanje veliki ratni poraz utemeljen na ideološkoj kontaminaciji stanovnišva, pa ne treba čuditi što je vlastitu filmsku estetiku, odbacivši ekspresionističko naslijeđe i alternirajući realnost umjetičkog ishodišta, konstruirao negdje na pola puta između filmskih rukopisa Jean-Luc Godarda i Russ Meyera. Thome je svoje projekte s početka karijere koncepcijski uglavnom realizirao kao niz produkcijski vezanih filmskih trilogija, pa se, sukladno tome, razvoj njegovog opusa do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća analitički može sagledati kroz slijedećih nekoliko faza: period parafraziranja akcijskog filma 1968-1971 („Detektive“ – „Rote Sonne“ – „Supergirl“), period crno-bijelih eksperimetalnih improvizacija 1972-1975 („Fremde Stadt“ – „Made in Germany und USA“ – „Tagebuch“), te vremenski dislocirani periodi intimnih tema i filmskih pejzaža i političkog filma (1979-1989). U zrelim godinama zaokružio je dvije trilogije lirskih (ljubavnih) filmova, te su se (utemeljeno na tom presudnom isječku Thomeove filmografije) senzualnost i kontoverze u odnosima između ljubavnika do danas nametnule kao temeljni dramaturški motivi i svojevsni trademark njegove kinematografije. Ženio se tri puta, ima četvero djece, a često ističe i kako temeljnu stimulaciju/inspiraciju za daljnje stvaranje nalazi prvenstveno u kompleksnim intimno elaboriranim odnosima sa „sedam važnih žena u svom životu“. Upravo su ovi Thomeovi zreli radovi predstavljali temeljni uzor utemeljiteljima tzv. Berlinske filmske škole, milenijske stukovne udruge formirane 1998. koju reprezentiraju autori poput Christiana Petzolda, Christopha Hochhäuslera i Angele Schanelec, primarno okupljeni pri uredništvu filmskog časopisa Revolver u Münchenu (http://arhiva.revolver-film.com/). Navedeni mladi njemački redatelji iziritirali su u globalnim medijima poput francuskog Le Mondea opetovano korištenje pohabane sintagme o novovalnoj njemačkoj kinematogafiji kojoj su glavna obilježja (upravo u skladu s Thomeovim zrelim filmskim manirizmom) kontroverze proizišle iz prirode koncepta seksualnosti, dramaturgija na tragu rohmerovskih (Éric Rohmer) moralki, umjereni satirički ton kakav su njemačkom filmu presudno nametnuli autori poput Doris Dörrie i Percya Adlona, te stroga filmska disciplina u kompoziciji kadra. Liberalni (progresivni) politički aspekti kinematografije Berlinske škole prezentni su u radovima njenih autora zahvaljujući prvenstveno gotovo istovjetnoj prepisci kritike patrijarhata, kapitalizma i hedonističkog materijalizma kako su je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća zacrtali autori okupljeni u Münchenu s nakanom da u praksi dorade temeljne postulate famoznog Oberhausenskog manifesta. O monolitnoj ulozi Rudolpha Thomea u (pod)kontekstu razvoja njemačke kinematografije svjedoči i nekoliko dokumentarnih filmskih portreta među kojima se izdvaja relativno recentni uradak Rudolf Thome – Überall Blumen (Rudolf Thome – Flowers Everywhere; 2016) u režiji mlade (1979) berlinske sineastkinje i teoretičarke filma Serpil Turhan.

“Even if we have to change the weather to change society, then we’ll do it… It’s not impossible.”

Rote Sonne (Red Sun; 1970)

 

Detektive

Detektivi (1969) Rudolpha Thomea kriminalistička je filmska minimalistička farsa s nedavno preminulim Ulliem Lommelom (1944-2017) koji je naknadno izgradio impresivnu „video nasty“ karijeru u SAD-u i kultnim Marquardom Bohmom (1941–2006) u glavnim ulogama privatnih („gumshoe“) istražitelja Sebastiana Westa i Andya Schuberta. Doviljivi West i Schubert, za razliku od prototipskih profesionalaca, pod prijetnjom bankrota svoj posao obavljaju frivolno i prevarantski surađujući istovremeno s obje strane u sukobu kako bi sebi osiguali dvostruke apanaže za angažman pri istrazi. Nakon dramaturške prolongomene i pripadajućeg joj uspješno okončanog slučaja, ovi specifični filmski antijunaci nađu se u radikalnoj situaciji središnjeg dramaturškog tijeka filma koja ih, zahvaljujući kompleksnim zakulisnim igrama naručioca istrage, dovodi u situaciju da djeluju jedan protiv drugoga. Film je premijerno prikazan 23.05.1969. u Münchenu. Zahvaljujući nenametljivosti i potrebi da upadljive karaktere što vjernije integrira u tipično gradsko okružje (dio eksterijera bez dozvole je sniman na jezeru Ammersee) film je stekao simpatije njemačke publike i kritike unatoč očitim radikalnim odstupanjima od tvrdih kanona filmske industrije što je predstavljalo svojevrstan presedan u nacionalnoj produkciji toga vremena. Zahvaljujući intervencijama Protestantskog vjerskog filmskog foruma koji je Thomea prethodno klasificirao kao svog zabludjelog đaka film se tijekom premijernih prikazivanja nije preporučivao djeci i mladima iako ne sadrži eksplicitne scene seksa i nasilja. U obrazloženju je stajalo kako je dramaturgija neprimjerena zbog razvidnih implikacija o poslovnim i privatnim prevarama u koje su uključeni svi karakteri u okviru „nebulozne filmske konstrukcije“ koja pokazuje intenciju da minimalistički reprezentira totalitet moralnog stanja u tadašnjim njemačkim društvenim okolnosima. U filmu (na radost „retro freakova“) glume i dvije heroine nove njemačke kinematografije – Uschi Obermaier i Elke Haltaufderheide, veteranke koje su vremenom, zahvaljujući izbivanju s filmskih setova, potonule u potpuni zaborav mada su svojevemeno predstavljale radikalne seks simbole na nacionalnoj razini. Slična sudbina zatekla je i snimatelja Niklausa Schillinga (1944–2016) koji je, unatoč svojevremenom statusu vodećeg sineasta nove njemačke kinematografije (vrlo uspješno je nizao i redateljske angažmane), preminuo profesionalno gotovo posve neprisutan, a već godinama je bez angažmana i drugi kamerman Detektiva Hubertus Hagen. Zbog ograničene distribucije (film nije bio produciran u skladu s propozicijama koje su nametale njemačke kulturne institucije) Detektivi su godinama bili teško dostupna kinematografska građa koja je odnedavno postala komercijalno dostupna zahvaljujući remasteriranom digitalnom izdanju čiju kopiju prikazujemo u sklopu ciklusa Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969) u organizaciji Kino kluba Split. Soundtrack je komponirao Kristian Schultze (1945–2011) koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća djelovao pri hollywoodskim studijima kao relativno zapaženi aranžer (potpisan je na odjavnoj špici hit filma Scarface Briana de Palme iz 1983.).

Trajanje: 87 minuta

Država: Njemačka (BRD)

Jezik: njemački (engleski titlovi)

Tehnika: crno-bijelo

 

Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969)

Labava stukovna unija mladih njemačkih redatelja iz druge polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća enciklopedijski raspoznatljiva kao „(nova) Münchenska grupa“ formirana je 1966. zahvaljujući prethodnoj integraciji značajnog dijela njenih članova u širi kontekst tada aktualne nacionalne filmske proizvodnje presudno utemeljene na tzv. Oberhausenskom manifestu. Ovaj kontroverzni strukovni proglas iz 1962. među čijih su se 26 potpisnika nalazili i autori kao što su Alexander Kluge, Edgar Reitz, Peter Schamoni, Haro Senft (inicijator) i Herbert Vesely zapravo je utemeljen na prethodnom „kopernikanskom sineatskom obratu“ (kako ga je svojevremeno nazvalo uredništvo magazina Cahiers du cinéma) koji je proveo francuski klasik Alain Resnais (1922–2014), zahvaljujući svojim filmovima Hiroshima mon amour (1959) i L’année dernière à Marienbad (1961). Sintagmu o smrti kinematografije očeva („Le cinema de papa est mort!“) koju je kao prigodnu krilaticu u uvjetima prolongomene francuskog novog vala skovao radikalni filmski aktivist Jean-Louis Bory (1919-1979) prihvatili su i njemački sineasti skloni eksperimentalnim praksama iako je uredništvo uglednog teorijskog biltena Filmkritik (izlazio do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća) već tada analitički dvojilo oko održivosti jednog posve novog produkcijskog koncepta, koji je, k tome, kako su isticali konzervativniji kritičari: „puka stilska prepiska prehodno zabilježenog francuskog trenda“. Alexander Kluge, Edgar Reitz i Hans Rolf Strobel, neki od najznačajnijih autora „oberhausenskog kruga“, zaista su, već u tom katalizacijskom periodu stvaranja po „direktivi novog vala“, morali odustajati od dijela svojih projekata ili reducirati njihove troškove nauštrb finalnog umjetničkog dojma jer je sistem financiranja filmske proizvodnje u Njemačkoj kako su ga nametale javne službe bio u neskladu s očekivanjima autora i njihovim poimanjem slobode izražavanja koja je ponekad graničila s anarhističkim idealima. U atmosferi koja je slutila novo autorsko preustrojavanje i eventualno formiranje idućeg manifesta (do čega, ipak, nije došlo) grupa mladih njemačkih filmskih kreativaca afektiranih „oberhausenskim sindromom“ i produkcijski stacioniranih na širem području Münchena odlučila se za radikalan korak naprijed, te se u proljeće 1966. formalno registrirala pod nazivom Nova münchenska grupa. Užu jezgru grupe činili su Rudolf Thome, Eckhart Schmidt, Klaus Lemke, Max Zihlmann, Marran Gosov, May Spils, Martin Müller i Werner Enke, a alternativni prostor slobode izražavanja u uvjetima strogih propisa njemačkog ministarstva kulture i subordiniranih mu filmskih fondova tražili su u okviru liberalizacije odnosa među samim autorima na nižim organizacionim razinama i međusobnoj suradnji koja je ponekad izazivala radikalne kritike u krugovima filmskih radnika zbog donekle utemeljenih strahova od novog strukovnog protekcionizma. Tako je magazin Film već 1967. djelovanje grupe ironično deskribirao slijedećom dovitljivom petljom: „Klaus Lemke i Dieter Geissler glume u filmu koji je režirao Rudolf Thome prema scenariju Maxa Zihlmanna („Galaxis“). Dieter Geissler glumi u filmu koji je režirao Klaus Lemke prema scenariju Maxa Zihlmanna, a Martin Müller je asistent redatelja („48 Stunden bis Acapulco“). Martin Müller i Klaus Lemke glume u filmu koji je režirao Martin Müller, prema scenariju Marrana Gosova („Die Kapitulation“). I tako dalje i tako naprijed!“ No, Münchenska grupa ipak je prvenstveno specifični produkt „nonšalantnih“ šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa je, s vrmenskim odmakom od preko pet deseljeća, ironične kritike suvremenika potrebno uzeti s rezervom, pogotovo ima li se na umu kako su temeljni kohezivni faktori grupe, umjesto kompleksno ugovorenih i parafiranih strukovnih standarda, bili zajednička druženja, pohođenje jazz i rock koncerata, kolektivni odlasci u kino i izleti u prirodu. Bili su to temeljni, a počesto i jedini zajednički „manevri“ udruženih autora (neovisno o odrađivanju setova) koji su zapravo predstavljali manifestaciju potrebe da se život i film kao interpretacija svakodnevnih životnih rituala što naturalnije i jednostavnije integriraju u jedinstvenu umjetničku cjelinu. Neki povjesničari filma skloni su Münchensku grupu definirati i kao jedan od presudnih uzora (znatno ambicioznije) francuske grupe Zanzibar koja se 1968. okupila na barikadama u pariškoj Latinskoj četvrti (predvodili su je Philippe Garrel i Serge Bard), čime su mladi njemački autori ostvarili reciprocitet utjecaja koji je na njih ranije izvršio francuski novi val. Autori Münchenske grupe održavali su prijateljske odnose, ispomagali se međusobno, te manifestirali similarne sineatske strasti, a vezao ih je i beskrajni zajednički entuzijazam za snimanjem i produciranjem fimskih skripti. Bernd Brehmer, suvremeni njemački underground redatelj, utemeljitelj filmskog magazina „24“ i „Exit Film Distribution“ kompanije, te organizator Underdox Film Festivala u Münchenu, u popratnom materijalu tiskanom povodom retrospektivnog prikazivanja filmova u režiji istaknutih članova grupe (na pedesetu obljetnicu udruživanja, u prolječe 2016) rekonstruirao je tzv. „put on airs“ koncepciju za kojom su se povodili autori Münchenske grupe kreirajući svoj unikatni filmski stil na setovima. Nezgodan kolokvijalni (vulgarni) hrvatski prijevod „kurčenje“ možda je preradikalan, ali istovremeno i prihvatljiv s obzirom da referira na ponašanje kojim se postiže ekstremno cool efekt. Dakle, mimo temeljito razrađenog skripta (kao prema nekakvom receptu koji se prenosi u natuknicama) redatelj zatraži od glumca da (primjerice) sjedne, raskomoti se, stavi sunčane naočale, pripali cigaretu, te potom izvadi iz novčanika hrpu novca i počne ga brojati. Dok se redaju filmske klape, mijenja se muzika kao iz jukeboxa i tako sve dok se ne postigne optimalan „sraz“ slike i tona. Sukladno ovakvoj dramskoj rekonstrukciji djelovanja uz Münchensku su se grupu kao preostali sljedbenici (zahvaljujući neizbježnoj komparaciji) američke nezavisne kulture (prvenstveno beat pokreta) tijekom druge polovice šezdeseih godina prošlog stoljeća plasirali i mnogi drugi njemački medijski umjetnici poput filmskog redatelja Eckharta Schmidta kojem su inspiracija bili Andy Warhol i Michelangelo Antonioni, karizmatičnog modnog fotografa Rogera Fritza, te cijelog niza „underground muza“, tada mladih glumica i starleta poput Iris Berben, Uschi Obermaier, Ingrid Caven, Helge Anders, Uschi Glas, Dginn Moeller, Monike Zinnenberg, Isi ter Jung i May Spills. Paralelno s prestankom rada Münchenske grupe (dio autora nastavio je manje ili više uspješne filmske karijere od kojih neke traju do danas) 1969. je u Münchenu pokenut sveučilišni studij televizijske i filmske režije čiju su prvu generaciju polaznika njemački akademski analitičari svojedobno prozvali „senzibilistima“. Naziv su dobili zahvaljujući logičnom i ustrajnom nastavljanju tradicije kreativnog djelovanja koju je začela upravo Münchenska grupa (radi se o senzibilitetu za inozemne tendove poput francuskog novog vala i/ili američke nezavisne produkcije u autorskoj adaptaciji). Među senzibiliste se ubrajaju Wim Wenders, Gerhard Theuring i Matthias Weiss koji su, uz Rainera Wernera Fassbindera i Wernera Schroetera koji nisu uspjeli upisati filmske studije u Münchenu, postali ključne figure tzv. novog njemačkog filma. U sklopu trotjednog ciklusa Springtime in Munich – The Munich Group (1966–1969) Kino klub Split prikazuje slijedeće filmove:

02.03.2018. Klaus Lemke – 48 Stunden bis Acapulco (1967)

09.03.2018. Rudolf Thome – Detektive (1969) 

16.03.2018. Marran Gosov – Zuckerbrot und Peitsche (1968) 

 

Darko Duilo